Podrijetlo i povijest

Camellia, autohtona vrsta Orijenta, je najveći rod u obitelji Theaceae, koja također uključuje rodove Stewarthia, Franklinia, Gordonia, Laplacea, Schima, Tutcheria, Pyrenaria, Yunnanea, Cleyera i Eurya. Od navedenih, prva tri su vjerojatno poznata većini vrtlara. Oni su, s iznimkom Laplacee jedini autohtoni rodovi u obje Amerike. Od devet zabilježenih vrsta Stewathie, dvije su autohtone u istočnoj Sjevernoj Americi. Vrste Gordonie su zastupljene u istočnoj Sjevernoj Americi i Aziji.

Franklinia je jedinstvena po tome što je strogo domaća. Sastavljena od samo jedne vrste, F. alatamaha, otkrivena je 1765. kraj rijeke Altamahe u Georgiji gdje je rasla, a otkrio ju je botaničar john Bartram i njegov sin William. Na svom sljedećem putovanju, William je sjeme odnio u njihov botanički vrt u Philadelphiji. Biljka je nazvana u čast dobrog prijatelja Johna Bartrama, Benjamina Franklina. Grm ili malo drvo biljke više nikada nije bilo viđeno u divljini do 1803. Svi primjerci franklinie koji rastu danas su potomci onih iz originalne kolekcije Bartrama.

Povijest Franklinie ostala je nepoznata bez obzira na intenzivna istraživanja profesionalnih i amaterskih botaničara te obilje nagađanja o njenom genetičkom podrijetlu. Terije variraju od toga da je uvezena iz Kine tijekom kolonijalnih vremena kao biljka koja se slabo prilagodila te je zato izumrla, do onih koje navode različite nesreće kao što su požari ili poplave koje su uništile preostalu populaciju. No, vrlo je malo objektivnih dokaza koji bi potkrijepili ijednu od ovih teorija o podrijetlu. Postoji mogućnost i da je Franklinia nastala kao rezultat spontanog poduplavanja kromosoma međuvrsnog hibrida. Njezin haploidan broj kromosoma (n=18), sugerira kako je Franklinia možda poliploid koji se razmnožava spolno, a potječe od pretka s polovičnim brojem od 9 kromosoma (n=9).

Istraživanja koja je proveo sam autor knjige dokazuju kako je Franklinia taksonomski bliže povezana s Gordoniom i Schimom nego s ostalim rodovima u obitelji Theaceae, no nije pomoglo u rješavanju pitanja podrijetla.iako se lako ukršćuje s vrstom Gordonia lasianthus, Franklinia ima dovoljno morfoloških jedinstvenosti kako bi održala svoj status monotipnog roda. Npr. razdoblje razvitka i sazrijevanja sjemenja Franklinie je 15 mjeseci, što je poprilično dugačak period za većinu biljaka umjerenih područja. Također, kod Franklinie cvjetanje se odvija u kasno ljeto i embrijsko sjeme mora proći zimski period prije rasta i sazrijevanja sljedeće godine. Još jedan primjer je kapsula sjemena, koja ima strukturu i uzorak koji nije viđen nigdje drugdje u obitelji Theaceae, kapsule inače sadrže 35-50 sjemenki u obliku klina, dok ove imaju jedinstven zig-zag uzorak.

Kamelija je nazvana po Georgu Jossefu Kamelu, austrijskom misionaru koji je radio na Filipinima, no koji vjerojatno nikada nije vidio biljku ni cvijet. Umjest njega, prvi europljanin koji je pisao o kamelijama je bez sumnje njemački liječnik Andreas Cleyer, koji je posjetio Japan oko 1680. Ime je dano po odluci Linneausa, švedskog botaničara koji je osmislio binomni taksonomski sustav. Kada je znanstvenik davao imena biljakama odlučio je odati počas Kamelu te je jednu od njih nazvao kamelija.

Kamelije u Aziji

Volimo kamelije zbog njihovih lijepih cvjetova i kao zimzelene ukrasne biljke. No, ondje otkuda potječu, na Orijentu, ova je biljka bila uzgajana zbog svoje praktične primjene. Komercijalna vrijednost C. sinensis i C. oleifera nadmašuje vrijednost svoh drugih vrsta zajedno. Prva obična biljka čaja (prvi puta spomenuta 1712. g.) originalno je zabilježio Linneaus u 1753. g. kao Thea sinensis. Tek je u 1935. g. preimenovana kao Camellia sinensis. Biljka je uzgajana u svrhu dobivanja pića od 2700 g. pr. Kr. U Kini. Ondje, i u Japanu, čaj postaje nacionalno piće, i danas se koristi u obrednim ceremonijama u obje zemlje.

Dva su glavna oblika: C. sinensis, podvrsta sinensis i C. sinensis, podvrsta assamica. Iz ova dva glavna oblika razvili su se mnogi drugi hortikulturalni oblici od kojih se dobivaju čajevi dostupni na današnjem tržištu. Botanička podvrsta sinensis je biljka uzgajana za nefermentirani zeleni čaj, popularan u Japanu. naime podvrsta assamica i njezini hibridi su izvor većine crnog čaja koji se pije u zapadnom svijetu. Iako su cvjetovi od malog hortikulturalnog značaja,  širokog su uzgoja na Orjentu, jer zbog velike izdržljivosti na hladnoću imaju uzgajivački potencijal.

Kako se saznaje za sve više njegovih korisnih učinaka na organizam, čaj postaje sve popularniji. Polifenoli, prisutni u čaju, pomažu u sprječavanju raka i bolesti srca. Iako je čaj, baš kao i kava, stimulans, razina kofeina u njemu je niža, pa su njegovi učinci blaži. Taninski spojevi u čaju sudjeluju u borbi protiv virusa unutar organizma, što povećava otpornost tijela na gripe i prehlade, te su i sredstva koja mogu služiti za ublažavanje proljeva. Čaj također ubrzava metabolizam i poboljšava probavu.

Camellia oleifera, poznata po čudesno velikoj količini kapsula sa sjemenkama se uzgaja kao izvor sjemenkinog ulja koje se koristi u kuhanju, njezi kose, kozmetici, proizvodnji sapuna, margarina, lubrikanata i industrijskih ulja protiv hrđanja. Ova se vrsta uzgaja koliko i čaj, ako ne i duže. Postoje mnogi oblici i sorte c. oleifere, a podjele se baziraju na duljinu perioda sazrijevanja ploda, te njegovom obliku i boji. Uzgaja se na velikim plantažama u Kini, a biljke su prosječno visoke oko 2.5 metra. Žetva se uglavnom obavlja od ranog rujna do kraja studenog.

Iako je c. oleifera primarni izvor sjemenkinog ulja, ono se može dobiti i iz sjemenki c. sinensis i 16 drugih vrsta. Dobiveno ulje je blijedo, kremaste boje, pomalo slatkog i orašastog okusa, te ga je preporučljivo čuvati pri sobnoj temperaturi. Godišnja količina proizvedenog ulja je između 151000 i 331000 tona, što čini većinu jestivog ulja u Kini. Ovo ulje ima jednak postotak zasićenih masti kao i maslinovo ulje, a njegovo visoko vrelište (252 celzijeva stupnja) čine ga idealnim za prženje piletine ili morske hrane bez gorenja i dimljenja. Može se koristiti kao baza za marinade, umake, preljeve za salate ili umake. Pri prešanju sjemenki kako bi se dobilo ulje, iskorištava se 25%, dok 75% ostaje kao ostatak. Taj se dio može tretirati tako da se izdvoje saponin i tanin te se nakon toga koristiti kao hrana za životinje. Dobiveni saponin može se razložiti na alkohol pri visokoj temperaturi, te se tada iskoristiti za proizvodnju deterdženata, emulgirajućih sredstava i materijala za proizvodnju sredstva za gasenje pozara, insekticida i fungicida. Tanin se također koristi, najčešće u proizvodnji kože. Kamelije kao ukrasi u Kini i Japanu često se povezuju s budističkim samostanima i Shinto svetištima, gdje su bile veoma cijenjene.

Naša saznanja o broju vrsta unutar roda camellia promjenila su se značajno promjenila otvaranjem Kine zapadu. U 1920-ima, bilo je poznato samo oko 40 vrsta. 1985 g. poraslo je na 82 dokumentirane i 20 neklasificiranih, navedenih u knjizi „a revision of the genus camellia“, J. Roberta Sealyja. Ta je knjiga postala glavni izvor informacija o ovoj temi tijekom čitavih 60-ih  glavnog dijela 70-ih. Do 1984. g. broj se povecao na preko 200 vrsta zabilježenih u knjizi „kamelije“ autora Chang Hung Ta i Bruca Bartholomewa. Otada, sa slobodnim pristupom literaturi iz Kine nastupio je nagli rast broja zabilježenih vrsta. Koliko ih je točno danas, još uvijek je otvoreno pitanje, iako negdje navode i više od 360 vrsta, od kojih 95% potječe iz Kine.

No, prihvaćanje zadnjeg broja  treba uzeti s oprezom jer neki taksonomisti smatraju i najmanju razliku povodom za zabilježavanjem nove vrste dok drugi privaćaju razlike unutar iste. Smatra se kako kineski taksonomi pripadaju drugoj skupini.

Unutar Kine podrijetlo roda Camellia je točnije smješteno u istočnom, južnom i jugozapadom dijelu zemlje, ponajviše u provincijama Yunnan i Guangxi, odakle se proširio istočno u Gaungdong i južno u Vijetnam. Raznolikost vrsta naglo se smanjuje nadalje od tih područja u svim smjerovima. Tijekom stoljeća, rod kamelija proširio se preko velikog dijela jugoistočne Azije, koja se razlikuje po temperaturnim zonama, što znači da je se biljka sukladno tome prilagodila.

Kamelije u Europi

Europljani su isprva bili zainteresirani za kamelije ne zbog njihovog ukrasnog značenja nego kao za izvor čaja. Smatra se kako Kinezi, koji se nisu htjeli odreći svog monopola na tržištu čajem, europskim trgovcima dali ukrasne vrste, C. japonicu i C. reticulatu, umjesto  onih korisnih. Kroz 17. I 18. Stoljeće razvilo se natjecanje između trgovačkih sila Portugala, Nizozemske i Velike Britanije.

Tocno vrijeme dolaska kamelija u Europu varira s obzirom na izvješće koje proučavate. Transport živih biljaka u to je doba bio izrazito težak, te su vjerojatno zbog toga, a i zbog vjerovanja kako lišće kamelija ima posebna svojstva, prvi  osušeni primjerci C. japonice, C. sinensis (biljke čaja) i C. fraterne poslane iz Kine u Englesku između 1700 g. i 1702. g.  Žive su biljke kamelije u Europu s Orijenta donijeli nizozemski i portugalski pomorci oko 1730 god. No neka druga izvješća navode kako je biljka uvezena u Europu u kasnom 16. Ili ranom 17. Stoljeću.

Čaj je tada uživao veliko poštovanje, a njegovo posjedovanje postao je statusni simbol. Najčešće se držao u posebnim kutijama za čaj koje su imale samo najuglednije engleske obitelji. Bilo je samo pitanje kada će tadašnja vlada uvesti porez na čaj, što je odvelo do nemira među ljudima u Engleskoj, a kasnije i Americi.

Izvješće dr. Frederica Meyera o njegovom putovanju u Europu 1957, u kojem navodi kako su tri biljke C. japonice posađene u Oportu, u Portugalu još 1550.g. godinama je bilo prihvaćeno kao najranije uvođenje biljke u Europu. No, netočan je datum ispravio Alfredo Morira Da Silva, iz Oporta, koji je smatra kako je do netočnog navoda došlo pri pogrešci u prijevodu.

Danas se smatra kako je prva pošiljka čaja došla u Europu u Nizozemsku, 1610 g. Također je uvriježeno mišljenje kako je biljka kamelije prvi puta uvezena u Englesku 1739 g., te nije dosegla Portugal sve do između 1800. I 1810 g., kada su je donijeli engleski pomorski trgovci.

Širenje kamelija kroz Europu bilo je naglo na svim područjima. Smatra se kako je prva kamelija u Italiji bila C. japonica, posađena u Caserti 1760 g. U 1809. kamelija je izložena na izložbi cvijeća u Belgiji. Do 1813.g. kamelije su već dosegle Francusku i Njemačku, a kako se širila postala je zanimljiva kako profesionalnim tako i amaterskim botaničarima koji su sami zasadili nekoliko stotina kamelija.kako su sadnice rasle sve je više novih sorti predstavljano na tržište.

Iako su prvotne sorte bile ograničene ljepote, ljepota cvijeta se povećala kako su se razvije nove sorte s kompleksnijim formama. Rezultat toga je to što su kamelije postale važne ukrasne vrtne bilje te je zlatno doba kamelija nastupilo između 1800.g i 1900 g. Roman „Dama s kamelijama“, u kojoj se cvijet povezuje s raskalašenim ženama, uzrokovalo je pad popularnosti biljke u visokom društvenom sloju.

Nasreću, ustupila je srednja klasa koja je ih je nastavila uzgajati. Napedak je otada sporadičan, s prekidima između dva svjetska rata.  Sredinom 40-ih godina 20.st. dogodio se preporod kada su kamelije kao ukras odjednom počele zanimati veliki interes. Kada su predstavljenje nove sorte otporne na hladnoću, kamelije su se proširile i na područja koja ranije nisu bila prigodna za njihov uzgoj.

Kamelije u Americi

Godine 1797 C.japonica je uvezena iz Engleske u Hoboken u New Jersyju. Tijekom 18. i 19. St. Uzgajališta diljem sjeveroistoka Amerike  uvoze sjeme i biljke C. japonice iz Europe što je rezultiralo novim sortama prilično drukčijim od onih u Europi. U područjima sjevernije od Bostona kamelije su počele biti povezivane sa staklenicima što ih je učinilo popularnim na tržištu cvijeća. Hortikulturno društvo iz Massachusettsa organiziralo je prvu izložbu kamelija u, Bostonu, 1829. g., što je prva takva u svijetu, te se i dalje tradicionalno održava svake godine. Philadelphia je u međuvremenu također postala centar razvirka i širenja kamelija, zabilježeno je kako je između 1840. I 1850.g. ondje  uzgojeno više kamelija nego u bilo kojem drugom gradu u Americi, a glavu ulogu u njihovu razvitku imalo je Hortikulturno društvo iz Massachusettsa.

Kamelije iz staklenika, u ukupnom iznosu od desetak tisuća, prodavane su po cijelim Sjedinjem Državama i Europi, te su već i tada, prije 175 godina, bile vrlo popularne. Uzgajali su ih mnogi uzgajivači iz New Englanda koji su bili dovoljno imućni da bi si priuštili staklenike u kojima su održavali uvjete potrebne da se kamelije preko noći ne smrznu. U 1830-im godinama Marshall Wilder je u svom stakleniku uzgajao više od 1000 kamelija. do 1835, osobe koje su uzgajale kamelije iz hobija, organizirale su svoju izložbu, samostalnu od one Hortikulturnog društva.

Broj kamelija u Americi, kao i njihova popularnost  sve su više rasli, kao i interes za korištenje C. oleifere kao izvor ulja u južnoistočnom dijelu zemlje te kao alternativna vrsta za uzgajivače duhana kojima je bio potreban novac.